Božur
Čednost
„Htio sam shvatiti zašto radi stvari koje radi;
htio sam ih poštivati — ali ne samo iz poštovanja,
htio sam ih uistinu razumjeti,
da bi ih mogao poštovati zato što ih razumijem.”
Bilo je zaista teško razumjeti me.
Ali njegova ljubav
razumješe.
Oprosti mi na snovima;
nije do mene,
vjeruj mi.
Možda imam pasivne uspomene,
ne dotične želje —
dovoljno mi je, jer…
on me ne poznaje.
Misli da me poznaje,
ali ne poznaje —
milostiva.
Milostiva
I reče mi:
„Milostiva.“
Pomislih:
„Luđak.“
No bijaše to umjetnost,
vođenje ljubavi riječima.
Obmana.
Vođenje ljubavi oslikavanjem,
a ti poznavaše samo tijelo.
Tijelo posta kao sekret,
a duša kao odmetak;
a mi — stranci.
Koliko li ću stopa žrtvovati
i koliko trenutaka upropastiti
zbog tvoje obmane?
Kradljivče.
Golo oko
Razumijevah, doista, da mi ljudi,
u svojoj ograničenoj učevnosti,
lijeno otklonjeni od traganja
i lišeni prave radosti,
svodimo život na ono jedino
što smo vidjeli i doživjeli.
Možda nam stoga gol portret umjetnika,
rukom naslikan,
često izgledahu nekulturan;
a trebao bi, upravo on,
baš on,
postati štivo kulture,
ogledalo istine,
a ne mjera tuđih predrasuda.
A ti… ti me veseliš,
milostiva.
Veseli me gledati u što se sve možeš preobraziti,
u kakve ćeš se oblike odvažiti stati,
i što sve možeš postati
kada napokon odložiš strah,
a prigrliš vlastitu širinu —
bijaše tako, i opet bivaše.
Ogrlice strasti
Da, one skakuću
i proizvode zvukove
povrh mojih grudi —
zamisli gdje se kriju zatvarači.
Srce poviše srca;
taj motiv klizi niz njegov lanac,
mijenjaju boju,
ovisno o sreći
ili (ne)sreći.
No nikada ne gledaš u iste.
Zato se možeš zaljubiti
onoliko puta
koliko puta ih vidiš —
jer one će, oh milostiva,
žeti za tobom.
Pišeš romane srebrom, veliš,
a ja vidim samo tintu.
Bih li se odrekla svoga prezimena
zbog supruga?
Ne, ne bih, književniče.
Ne odričem se krvi radi tuđe volje,
nipošto.
To je moje.
To ti se sviđa, veliš.